Povijest shiatsua

Shiatsu (jap. 指圧, što u doslovnom prijevodu znači „pritisak prstima”) tradicionalna je japanska tehnika manualne terapije i masaže koja se postupno razvila kombinacijom istočnjačkih i zapadnjačkih koncepata medicine. Iako se smatra da njezini korijeni sežu još u drevne oblike akupresure i anma masaže (tradicionalna japanska masaža čiji naziv dolazi od kineskog izraza anmo), moderna je forma shiatsua oblikovana u Japanu početkom 20. stoljeća, ponajviše zahvaljujući radu i učenju dvojice pionira: Tokujira Namikoshija i Shizuta Masunage.

Rani korijeni

• Anma masaža: Drevna tehnika akupresure koja je stigla u Japan iz Kine. Usmjerena je na pritisak i manipulaciju točaka na tijelu, s ciljem poboljšanja protoka energije (u Kini se naziva „qi”, a u Japanu „ki”).
• Akupresura i akupunktura: Zasnovane na tradicionalnoj kineskoj medicini, akupresura i akupunktura dijele isti energetski koncept meridijana (energetskih kanala) te tsubo točaka (akupresurnih i akupunkturnih točaka na tijelu).

Kako je vrijeme prolazilo, japanski praktičari nastojali su modernizirati i standardizirati tradicionalne tehnike. Istodobno su, zajedno s utjecajima zapadne anatomije i fiziologije, stvarali temelje za razvoj onoga što danas nazivamo shiatsu.

Razvoj moderne forme shiatsua

1.     Tokujiro Namikoshi (1905. – 2000.)

1. • Često nazivan „ocem modernog shiatsua”.
   • Kao mladić, eksperimentirao je s pritiscima prstima i dlanovima na bolna mjesta na tijelu svoje majke, te je uočio poboljšanje njezina zdravstvenog stanja.
   • Na temelju tih iskustava, Namikoshi je 1925. godine otvorio prvi institut posvećen podučavanju ove nove metode.
   • Razvio je i sustavni pristup shiatsuu koji uključuje anatomiju i fiziologiju, pokušavajući tehniku približiti standardima zapadne medicine.

2.     Shizuto Masunaga (1925. – 1981.)

2. • Bio je učenik Namikoshija, no kasnije je razvio vlastiti pristup nazvan „Zen Shiatsu”.
   • Naglasak je stavio na koncept energetskih meridijana te dublje psihološke i duhovne aspekte tretmana.
   • Masunagin pristup više je usmjeren na cjelovitost (holizam) te služi kao most između tradicionalnog orijentalnog pogleda na zdravlje i suvremenog poimanja psihosomatskih poveznica.

Dva su se stila (Namikoshijev i Masunagin) postupno širila unutar Japana i inozemstva. Do sredine 20. stoljeća, shiatsu se počeo prakticirati u Europi i Sjevernoj Americi, najprije među zajednicama japanskih doseljenika, a zatim i sve raširenije među lokalnim stanovništvom.

Shiatsu u suvremenom svijetu

• Međunarodno priznanje: Godine 1957. japansko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi priznalo je shiatsu kao zasebnu terapiju, čime je postao službeno regulirana djelatnost.
• Obrazovne institucije: Danas u Japanu, Europi i drugdje postoje mnoge škole i edukacijski programi posvećeni profesionalnom osposobljavanju budućih shiatsu praktičara.
• Različiti stilovi: Uz glavna dva pravca (Namikoshi i Zen Shiatsu), razvio se niz različitih stilova i pristupa (Makrobiotički shiatsu, Healing Shiatsu i dr.). Međutim, svi oni dijele zajedničku osnovnu filozofiju – rad na uravnoteženju tjelesne i mentalno-energetske ravnoteže.

1. Rani prodor i povezanost s japanskom dijasporom

·        Poslijeratne migracije i razmjene
Nakon Drugog svjetskog rata, neki japanski učitelji tradicionalnih vještina (borilačke vještine, masaža, akupunktura…) putovali su u Europu ili su, pak, europski učenici i istraživači krenuli u Japan tragom egzotičnih i djelotvornih tehnika liječenja i opuštanja.
U tim kontaktima često se uz druge oblike tradicionalnih japanskih terapija upoznavao i shiatsu.

·        Zajednice japanskih doseljenika
Prve ozbiljnije prakse shiatsua u Europi često su bile vezane uz male japanske zajednice, ponajviše u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Ti su praktičari najčešće njegov početni razvoj i popularizaciju temeljili na Namikoshijevu sustavu, koji je više okrenut zapadnoj medicinskoj interpretaciji.

2. Utjecaj pionira i škola

·        Dolazak japanskih učitelja
Dok je Tokujiro Namikoshi u Japanu razvio „zapadnjački“ orijentiran pristup shiatsuu, njegovi su učenici i kolege počeli putovati u inozemstvo te održavati radionice i demonstracije.
Jedan od važnih primjera je Wataru Ohashi, učitelj koji je u SAD-u i Europi od kasnih 1970-ih nadalje širio popularnost shiatsua i održavao edukacije.
Tako su se Namikoshijeve metode postupno prenosile i na europsko tlo.

·        Zen Shiatsu i Shizuto Masunaga
Masunaga je početkom 1970-ih izgradio sustav koji se u Europi proširio pod nazivom „Zen Shiatsu“. Ovaj pristup naglasio je dublje energetske (meridijanske) i holističke aspekte tretmana, a s vremenom je uzeo maha u zapadnoeuropskim zemljama (osobito u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji) koje su već pokazivale interes za istočnjačku filozofiju i duhovnost (npr. makrobiotika, zazen meditacija, aikido…).
Učenici i sljedbenici Masunage, poput Pauline Sasaki i drugih, također su putovali Europom, uvodeći ovu specifičnu granu shiatsua u različite profesionalne i privatne krugove.

3. Osnivanje nacionalnih i međunarodnih udruga

·        Prve nacionalne organizacije
Kako je zanimanje za shiatsu raslo, tako su se u raznim zemljama postupno počele formirati lokalne i nacionalne shiatsu udruge (primjerice Britanska shiatsu udruga, Francuska federacija za shiatsu, Njemačka shiatsu udruga i dr.).
Njihov je primarni cilj bio organiziranje edukacijskih programa, izdavanje certifikata te standardiziranje kvalitete rada praktičara.

·        Europska shiatsu federacija (ESF)
Kao krovna organizacija, Europska shiatsu federacija počela je djelovati 1980-ih i 1990-ih s ciljem umrežavanja različitih nacionalnih udruženja, razmjene znanja te promicanja zajedničkih standarda kvalitete i etičkog rada u struci.
ESF koordinira dijalog među europskim članicama, zalaže se za pravno priznavanje shiatsua u različitim državama te povezuje shiatsu scenu s međunarodnim kretanjima u komplementarnim terapijama.

4. Edukacija i priznavanje shiatsua

·        Institucionaliziranje edukacije
Počevši od 1970-ih i 1980-ih, u raznim europskim gradovima otvarane su škole i centri za obuku shiatsu praktičara. Mnogi od njih slijede temeljne programe (dvogodišnje, trogodišnje ili četverogodišnje), u kojima se kombiniraju teorijske i praktične vještine, anatomija, fiziologija i principi tradicionalne istočnjačke medicine.
Tako je Europa, osim što je uvozila znanje iz Japana, postupno gradila i vlastitu bazu educiranih stručnjaka, koji su dalje širili ovu tehniku.

·        Pravno-regulatorni aspekt
Za razliku od Japana, gdje je shiatsu od 1957. priznat kao zasebna terapijska disciplina, u većini europskih zemalja shiatsu se klasificira kao komplementarna ili alternativna metoda. Status i zakonska regulacija razlikuju se od države do države.
Ipak, kroz djelovanje strukovnih udruga i federacija, shiatsu danas u mnogim zemljama ima određeni profesionalni okvir (minimalan broj sati edukacije, standardizirani programi itd.).

5. Širenje popularnosti i različiti stilovi

·        Društvene i kulturne promjene
U drugoj polovici 20. stoljeća, a osobito krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, Europa je svjedočila porastu interesa za prirodne, nekonvencionalne i holističke pristupe zdravlju. Shiatsu se, zajedno s drugim istočnjačkim metodama (yoga, tai chi, akupunktura…), uklopio u taj trend.
Suradnja s različitim wellness centrima, spa hotelima i rehabilitacijskim ustanovama pridonijela je daljnjem uvažavanju shiatsua kao korisne metode relaksacije, ali i podrške u liječenju određenih tegoba.

·        Razvoj različitih pravaca
Iako su Namikoshijev i Masunagin (Zen) shiatsu i danas glavni stupovi, u Europi su se pojavili i drugi stilovi, ponekad povezani s makrobiotikom, energoterapijom, pa čak i psihoterapijom. U svima njima zadržana je središnja nit japanskog koncepta harmonizacije energetskog protoka (ki) kroz rad na meridijanima i akupresurnim točkama.

Zaključak

U Europi je shiatsu, od svojih skromnih početaka povezanih s japanskim iseljenicima i ranim pionirima, doživio snažan rast popularnosti i profesionalizacije. Osnutkom nacionalnih i međunarodnih udruga, uvođenjem sustavnih programa edukacije te uključivanjem u širi okvir komplementarne medicine, shiatsu je stekao prepoznatljiv status u mnogim europskim zemljama.

Danas se diljem Europe može pronaći široka lepeza shiatsu stilova i škola, a zajednička im je ideja poticanja prirodne sposobnosti tijela za samoizlječenje, kroz pažljiv pritisak prstima, dlanovima i palčevima, kao i kroz cjeloviti (holistički) pristup dobrobiti čovjeka. Shiatsu se na taj način nastavlja razvijati i prilagođavati, obogaćujući europski kontekst holističkih, tradicionalnih i suvremenih terapijskih praksi.

Shiatsu u europskim institucijama

Status shiatsua diljem Europe prilično je raznolik i ovisi o zakonodavstvu, zdravstvenim politikama te tradiciji svake pojedine zemlje. Za razliku od Japana, gdje je još 1957. godine shiatsu službeno priznat kao zasebna terapijska tehnika, u većini europskih država on se nalazi u kategoriji komplementarnih ili alternativnih metoda. Ipak, u nekim se zemljama shiatsu koristi (ili je barem djelomično priznat) u okvirima zdravstvenih, socijalnih ili edukacijskih institucija.

U nastavku su izdvojene države koje prednjače u institucionalnoj upotrebi ili priznavanju shiatsua:

1. Švicarska

• Službeno priznata komplementarna medicina: Švicarska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja je zakonski regulirala nekoliko oblika komplementarne medicine, uključujući shiatsu.
• Djelomično pokriće zdravstvenog osiguranja: Određeni švicarski fondovi dopunskog zdravstvenog osiguranja pokrivaju shiatsu tretmane, pod uvjetom da ih pruža educirani i licencirani praktičar.
• Bolnice i klinike: U nekim bolničkim centrima i klinikama moguće je pronaći integrirane timove koji uz konvencionalne metode uključuju i shiatsu kao dio rehabilitacije i podrške pacijentima (npr. onkološkim bolesnicima ili u palijativnoj skrbi).

2. Austrija

• Priznata komplementarna metoda: U Austriji se shiatsu odvija u okviru djelatnosti koje su definirane kao „komplementarne“ ili „holističke“ metode.
• Regulacija kroz stručne udruge: Postoji Austrijska shiatsu udruga (ÖDS – Österreichische Dachverband für Shiatsu), koja postavlja standarde edukacije i rada praktičara.
• Uključivanje u ustanove: Shiatsu se ponekad nudi u rehabilitacijskim centrima, fizikalnim i wellness ustanovama ili u privatnoj praksi u suradnji s liječnicima i terapeutima. Iako ne postoji univerzalna praksa u svim javnim ustanovama, u određenim slučajevima moguće je naići na suradnju s bolnicama ili centrima za oporavak.

3. Njemačka

• Komplementarna medicina i „Heilpraktiker”: U Njemačkoj se mnoge alternativne metode, uključujući shiatsu, mogu prakticirati u sklopu statusa „Heilpraktiker” (doslovno: „iscjelitelj praktikom”) – službeno priznatog zanimanja uz liječnike.
• Privatno zdravstveno osiguranje: Neka privatna osiguranja mogu (uz određene uvjete) pokriti dio troškova shiatsu tretmana, osobito ako ih pruža licencirani Heilpraktiker.
• Institucionalna primjena: U pojedinim rehabilitacijskim i wellness centrima, te rijetko u bolničkim ustanovama koje imaju integrativan pristup (npr. suradnja s liječnicima ili fizioterapeutima), pacijenti mogu dobiti shiatsu u sklopu dodatne terapijske podrške.

4. Italija

• Regionalno priznavanje: Italija ima specifičan model po kojem regije (npr. Lombardija, Toskana) samostalno reguliraju pojedine „discipline prirodne njege“ (Discipline del Benessere i Bionaturali). Shiatsu je u nekim od tih regija uključen na popis priznatih bionaturalnih disciplina.
• Edukacija: Mnoge škole i centri diljem Italije (posebno u Rimu, Milanu, Firenci i dr.) nude trogodišnje ili četverogodišnje programe za shiatsu praktičare.
• Institucionalna primjena: Iako se najčešće primjenjuje u privatnoj praksi ili wellness centrima, u pojedinim regijama postoje pilot-projekti suradnje s bolnicama i domovima zdravlja (uglavnom kao potpora psihofizičkom blagostanju).

5. Ujedinjeno Kraljevstvo

• Komplementarna terapija: U Ujedinjenom Kraljevstvu shiatsu je kategoriziran kao komplementarna ili alternativna terapija; ne postoji jedinstveni državni zakon koji ga regulira, ali djeluje kroz strukovna udruženja (npr. The Shiatsu Society).
• NHS (Nacionalna zdravstvena služba): Rijetki odjeli unutar NHS-a, osobito oni koji imaju integrativni pristup (primjerice, određeni centri za bol ili palijativnu skrb), ponekad surađuju sa shiatsu praktičarima ili preporučuju shiatsu kao dio podrške pacijentima. To, međutim, ovisi o politici pojedine ustanove ili regionalnog povjerenstva.
• Dopunsko osiguranje: Određene privatne zdravstvene osiguravajuće kuće mogu pokriti troškove shiatsua kao dopunske terapije.

6. Druge europske zemlje

• Francuska: Nema službeno državno priznavanje shiatsua kao medicinske terapije, ali djeluje više škola i profesionalnih organizacija. Shiatsu je u pravilu dostupan kroz privatnu praksu i wellness centre, a u rijetkim slučajevima i u sklopu integrativnih medicinskih projekata.
• Španjolska: Slično kao u Francuskoj, nema jedinstvene državne regulacije. Postoje udruženja i škole, no upotreba u javnim institucijama (bolnice, klinike) još je minimalna i neregulirana.
• Portugal: Godine 2013. regulirao je neke prakse tradicionalne kineske medicine (npr. akupunkturu), ali shiatsu je ostao izvan te konkretne legislative. Može se naći u privatnim centrima, no suradnje s javnim zdravstvom su rijetke.
• Skandinavske zemlje (Švedska, Norveška, Danska): Zakonodavni okviri za komplementarnu medicinu općenito su stroži, no postoji određeni stupanj prihvaćanja kroz privatne klinike i fizioterapijske centre. U Švedskoj postoji nekoliko projekata i studija o koristima shiatsua u smanjenju stresa, najčešće u suradnji s privatnim zdravstvenim ustanovama.

Zaključak

Iako shiatsu još nije univerzalno integriran u javne zdravstvene sustave većine europskih zemalja (u smislu potpune pokrivenosti ili službenog statusa usporedivog s fizioterapijom ili liječničkom praksom), u Švicarskoj, Austriji, dijelovima Njemačke i Italije te u pojedinim specijaliziranim ustanovama u Ujedinjenom Kraljevstvu, on se sve češće pojavljuje kao dio institucionalne ponude za podršku pacijentima ili korisnicima.

U ostalim europskim državama upotreba shiatsua uglavnom je ograničena na privatne klinike, wellness i rehabilitacijske centre, iako se povremeno provode pilot-projekti u kojima se shiatsu uključuje kao dopuna konvencionalnoj terapiji. U svakom slučaju, trendovi pokazuju sve veće zanimanje za komplementarne pristupe u javnom zdravstvu, što bi u budućnosti moglo dodatno otvoriti vrata za širu institucionalnu primjenu shiatsua i sličnih metoda.